Mersad Berber – svjetski uspjesi slikara otomanske Bosne
INTERVIEW, 18.09.2007.
Mersad Berber (67), bosanski slikar i grafičar koji u Zagrebu živi od 1992., proljetos je održao velike izložbe u Moskvi i Londonu, a upravo radi novi ciklus ‘Arhiv’ koji će izložiti na monumentalnoj retrospektivi u Barceloni
Mersad Berber (67)
Mersad Berber u svom ateljeu u Zagrebu, kaže da inspiraciju crpi iz mističnog svijeta Bosne, njezine otomanske prošlosti i tragičnog usuda njenih ljudi
Mersad Berber (67), jedan od najvećih i najosebujnijih bosanskih slikara i grafičara, koji od 1992. živi u Zagrebu, ovog je proljeća postao počasni član Ruske akademije umjetnosti, zatim je priredio velike izložbe u Moskvi, Barceloni i Londonu, a upravo radi na novom ciklusu “Arhiv” koji će, među ostalim, izložiti na monumentalnoj retrospektivi u Barceloni 2009. godine.
Berber je vrstan crtač i ilustrator, primarno grafičar, a radio je i kazališne scenografije i filmske plakate, primjerice, za Kusturičine filmove, te dizajnirao omote ploča za Indexe. Svoju inspiraciju najviše crpi iz “mističnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njezinih ljudi”. Izlagao je u svim većim gradovima svijeta, od Londona i Madrida, preko New Yorka do Moskve, Jakarte i New Delhija, dobio je 50-ak nagrada, a stručnjaci su ga uvrstili među najveće svjetske postklasiciste. Najznačajniji ciklusi su mu “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike” i drugi, a radovi mu u svijetu postižu visoke cijene.
NACIONAL: Izlagali ste u galerijama širom svijeta, od New Yorka i Londona do Jakarte i New Delhija, vaši radovi vise u mnogim muzejima, primjerice, u galeriji Tate u Londonu, a u enciklopedijama ste uvršteni među najveće neoklasiciste svijeta. Što je bilo presudno za vaš uspjeh?
- Trajnu zahvalnost dugujem nekolicini svojih profesora na ljubljanskoj akademiji, primjerice, Božidaru Jakcu, klasiku slovenske grafike, i Zoranu Kržišniku, genijalnom kuratoru i utemeljitelju slavnog ljubljanskog međunarodnog biennalea, koji me kao studenta druge godine i dobitnika Prešernove nagrade uvrstio u jugoslavensku selekciju. To je bilo vrijeme fantastičnog procvata grafike. Iz Pariza se upravo bio vratio Riko Debenjak, veliki slovenski grafičar i moj mentor kod kojeg sam kasnije magistrirao, koji je donio tehniku bojenog tiska. To je izazvalo revoluciju na likovnoj sceni jer su novu tehniku prihvatili Janez Bernik, Miroslav Šutej, Virgilije Nevjestić, Dževad Hozo i drugi. Došlo je i do procvata grafike u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Tako sam još kao student izlagao na stotinjak velikih svjetskih izložbi, od galerije Tate do Muzeja moderne umjetnosti u Tokiju.
NACIONAL: Radite i ulja, kazališne i filmske plakate, scenografije, primjerice, napravili ste scenografiju za “Mletačkog trgovca” u Folger Theatre Group u Washingtonu, ilustrirali ste brojne knjige. Što je vaša primarna vokacija?
- Ja sam crtač grafičar i tehnika bakropisa privukla me već na početku mog umjetničkog školovanja. Učio sam je privatno, mimo akademije, kod profesora i velikog umjetnika Božidara Jakca. On je volio Bosnu, razumijevao je njezine otomanske slojeve, a meni je za Božić darivao skupocjene tipografske papire. Pripadao je klasičnoj školi slikara portretista, a budući da je proveo niz godina uz Tita, napravio je njegov kapitalni portret “Tito u Jajcu”. Kao adolescent napravio sam seriju crteža “Uspomene iz Bosne” koje je slikar Gabrijel Stupica pozitivno ocijenio. Kasnije sam na temelju tih linearnih crteža napravio bakropise. Tako sam zavolio grafiku kao čarobnu alkemijsku supstanciju.
Umjetnički i bračni par Mersad i Ada Berber sa sinom Ensarom i njegovom suprugom u Moskvi ovog proljeća
NACIONAL: Odlično kotirate na svjetskim tržištima na kojima se vaša djela procjenjuju u tisućama eura. Što kupce najviše privlači vašim radovima?
- Zbog skromnosti i pristojnosti nikad nisam o tome razgovarao s kupcima tako da ne znam odgovor. Imao sam sreću što sam kao mlad slikar surađivao s važnim galeristima, primjerice, kad sam u sedamdesetima dobio Grand prix u Firenci, menadžer mi je bio Efrem Tavoni, koji je imao galeriju pokraj Bologne. I on me je uveo u galerijski svijet. Zatim sam surađivao s čuvenom galerijom Hans Höppner iz Hamburga i Münchena, a početkom devedesetih, na preporuku Frane Lasića, povezao sam se s njegovom rođakinjom Ivanom Meštrović Stancomb, unukom Ivana Meštrovića, koja je sa suprugom i prijateljima namjeravala otvoriti galeriju u Londonu. Galerija Albemarle danas je jedna od najvažnijih galerija suvremene figurativne umjetnosti u Engleskoj. U njoj sam izlagao već pet puta, a na jednoj od izložbi upoznao sam čuvenog kritičara Edwarda Lucie-Smitha.
NACIONAL: Je li vaš novi ciklus “Arhiv” nastavak vašeg rada?
- To je hommage Zemaljskom muzeju u Sarajevu, koji je trezor izvanrednog umjetničkog blaga, autentično vrelo povijesti jednog naroda, bez laži i lakiranja. U njemu sam pronašao iznimne radove čeških fotografa, koji su pripremajući razglednice Sarajeva sjajno rekonstruirali njegovu uzbudljivu povijest razvrstavši je u nekoliko etničkih grupa tako da postoje Karta Judeica, Karta Bošnjaka, Karta Hrvata i Karta Ortodoksa. Taj sam materijal upotrijebio tako da kombiniram najnovije digitalne tehnike u grafici s citatima iz prošlosti i svojim intervencijama, a zatim ih na moderan način montiram u jednu cjelinu. Znači, koristim susret klasičnih tehnika kao što su akva tinta, bakropis i suha igla s digitalnim tiskom, koji se zove ink jet. Ali i dalje sam vjeran klasičnom, štafelajnom slikarstvu, možda ne u smislu istraživanja, ali svakako u smislu poštivanja njegovih vrijednosti.
NACIONAL: Je li vam mistični svijet Bosne najveća inspiracija?
- Da, tih 500 godina istočne kulture i velike religije, koju je prihvatio dio mog naroda, taj miris Orijenta, prelio se na Bosnu u kojoj se i danas osjeća tragični usud ljudi koji su živjeli na razmeđu velikih civilizacijskih kultura. Kao slikara grafičara oduvijek me zanimao taj čudesni povijesni dekor i razni slojevi Bosne, od otomanskih do današnjih, te traume njezinih ljudi. Teško je to racionalno objasniti, ali Bosna je tema koja se provlači kroz cijeli moj opus, od njezine povijesti i pojedinačnih slučajeva kao što je Rom Beriša pa sve do ilustracija knjiga poput “Soneta” Skendera Kulenovića. Jedan lik u djelu Orhana Pamuka, koji je kao pisac ušao u svijet otomanskog imperija, objašnjavajući svijet Orijenta citira velikog njemačkog romantičara Friedricha Hölderlina: “Pred svjetlošću vašeg velikog gospodara djeca prije nauče moliti nego što nauče govoriti, a prije nego što nauče hodati, nauče klečati.” I književnik Meša Selimović dao je sjajnu definiciju duha Bosne kad je primao nagradu za “Derviša i smrt”: “To je prevelika voda da bi ju zemlja upila, a premala voda da bi se more zvala.” Kad sam 1992. došao u Zagreb, odmaknuo sam se od rodne zemlje i mogao sam je kao emigrant mirnije promatrati. No ostala je nostalgija.
Obitelj Berber s pijanistom Ivom Pogorelićem u ateljeu u Sarajevu
NACIONAL: Kako su se rat i odlazak iz Sarajeva odrazili na vaš život i vaše slikarstvo?
- To je bio lom kao da je pukla vaza. Došlo je do dramatičnih opredjeljivanja, sukoba i cijepanja u intelektualnoj jezgri Sarajeva, a ja sam se razočarao u mnoge nekadašnje prijatelje i kolege s akademije. Primjerice, moj veliki prijatelj i pjesnik Duško Trifunović, koji je tekstualno inaugurirao rock scenu bivše Jugoslavije, napustio je ideju Bosne i prešao na drugu stranu. U Beograd je otišao i Meša Selimović, autor “Derviša i smrti”, možda najboljeg romana bivše zemlje, no tamo je bio duboko nesretan. Mislim da je i umro nesretan, daleko od Bosne, koju je nazivao zemljom punom nježnosti i grubosti. Tamo je napisao samo jedan kraći roman “Ostrva”, koji nije imao snagu “Tvrđave” i “Derviša…”. Konvertit je postao i Emir Kusturica, jedan od najboljih redatelja Bosne. Svi su oni pokušavali bosanski identitet identificirati sa srpskim korijenima, no završili su tragično jer ih Beograd nikada nije prihvatio.
NACIONAL: Uoči rata trebali ste za Kusturicu raditi scenografiju za film “Na Drini ćuprija”. Kako je to završilo?
- On je zajedno s Abdulahom Sidranom htio ekranizirati taj veliki Andrićev roman, a producent je trebao biti Albert R. Broccoli, poznat kao producent filmova o Jamesu Bondu. Zajedno su došli u moj atelje da vide skice koje sam napravio za scenografiju. Nakon nekoliko dana Kusturica me ponovo posjetio i rekao mi da od filma neće biti ništa jer producent želi novog “Bagdadskog lopova”. To nije bilo u skladu s njegovim viđenjem “Ćuprije” i projekt je otkazan. Dok se činilo da će se film ipak snimati, pitali smo Kusturicu kako će prikazati nabijanja glava na kolac, najkontroverzniju scenu romana, koja je istodobno i jedna od najbolnijih tema povijesti bošnjačkog naroda. Čitava bosanska historiografija i dokumentacija o gradnji mosta osporavaju tu krucijalnu scenu iz “Ćuprije”. Kusturica nam je odgovorio da je to samo literatura. Radio sam mu prve postere za “Oca na službenom putu”, te plakat za “Sjećaš li se Dolly Bell”. Bio je beskrajan talent, ali je nakon prekida suradnje sa Sidranom izgubio autohtonost i nit koja ga je vezala s bosanskim slojevima.
NACIONAL: Kako pamtite svoj atelje na Grbavici u Sarajevu, uništen u ratu?
- Najviše sam se družio s kolegama s akademije, zatim s Makom Dizdarom, koji je napisao najuzvišenije stihove i bosanskog i hrvatskog pjesništva, ali i s ljudima izvan struke. Jednom je k meni došao, odmah nakon svog prvog varšavskog uspjeha, pijanist Ivo Pogorelić i rekao mi da bi volio upoznati mene i Adu. Tako je počelo naše veliko prijateljstvo. Nastavilo se u Dubrovniku gdje je on, kao i mnogi istaknuti hrvatski umjetnici, primjerice, Ruža Pospiš-Baldani i Lovro Matačić, također kupio kuću. Mi smo Ivu posjećivali i u Londonu, kada je pripremao s Herbertom von Karajanom za Deutsche Gramophon Simfoniju broj 1 Petra Iljiča Čajkovskog, ali je nikada zbog razilaženja nisu izveli. Nakon smrti njegove supruge Alise Keseradze udaljio se od nas i prestao je posjećivati Dubrovnik. Očito je u njemu došlo do preispitivanja. Napravio sam seriju njegovih crteža, koje je trebala objaviti Mladinska knjiga, ali je počeo rat.
S prijateljem ABDULAHOM SIDRANOM u ateljeu na Grbavici u Sarajevu
NACIONAL: Kako ste se snašli u Zagrebu?
- Kad sam 1992. norveškim transporterom došao u Zagreb, htio sam poljubiti aerodromsku pistu i najesti se jaja, zelene salate i voća. Odmah sam s Rudijem Labašem počeo raditi monumentalnu scenografiju za “Osmana” Georgija Para tako da nisam imao vremena za razmišljanje. Svoju traumu izazvanu ratom u Bosni mogao sam liječiti radom na skelama. Moja suradnja sa Zagrebom bila je prirodna; tu sam još u sedamdesetima izlagao u galeriji Forum, zatim sam potkraj osamdesetih u Umjetničkom paviljonu imao jednu od svojih najvećih izložbi, tu sam napravio svoj autorski crtani film “Tempo Secondo” s Antom Zaninovićem. Uoči rata u Bosni u Muzeju Mimara izložio sam ciklus “Dubrovački dnevnici”, te skice za “Osmana”. “Dnevnici” su nastali u mojoj kući u Lozici pokraj Dubrovnika, uz zvuk sirena, bez struje i vode, u doba kad nisam ni slutio da će se nekoliko mjeseci kasnije to isto dogoditi i Sarajevu. Smjestio sam se u Bosanskoj ulici u kojoj je prije živjelo nekoliko hrvatskih slikara, tako da sam na simboličan način povezan s Bosnom. Ali ostala je nostalgija.
NACIONAL: Zašto nostalgija?
- Kad su Tarkovskog nakon što je emigrirao iz Rusije u Italiju pitali zašto je svoj kapitalni film nazvao “Nostalgija”, odgovorio im je citatom grčkog pjesnika Seferisa: “Kamo god otputujem, Grčka me ranjava.” Moj prijatelj Predrag Finci, koji je sada sudjelovao na Bejahadu, u svojoj knjizi “Tekst o tuđini” za koju sam radio ilustracije, objasnio je značenje emigranta apatrida: “To je bolje od smrti, gore od života.”
NACIONAL: Kako je nastao vaš poznati ciklus o Srebrenici?
- Prijateljica iz Sarajeva, profesorica Senada Kreso, dala mi je knjigu “Grobnice: Srebrenica i Vukovar”, koju je napisao forenzičar Eric Stover. Ta me je knjiga duboko potresla. Njezin lajtmotiv je misao čovjeka koji je preživio holokaust: “Jedino što je gore od holokausta je njegov zaborav”. Gledajući te dokumentarne fotografije Gillesa Perresa, osjetio sam se malo i posramljen što nisam ništa napravio na tu svetu temu. To više što se Srebrenica i dalje događa. Kad forenzičari završe dio posla na lokalitetima, tada tužna, pogrebna kolona krene od Sarajeva do Srebrenice i sav narod s pijetetom ispraća žrtve tog rata. Suočen s tom vjerojatno najvećom tragedijom ovog naroda, osjetio sam se kao mali činovnik u Kafkinoj prozi koji direrovski bilježi dokumente i slaže ih u grafički kaleidoskop. Uvidio sam da je verizam života toliko uzvišen, da nije potrebna nikakva fantazija. Radio sam spontano dvije godine i iako taj ciklus nije atraktivan kao “Hommage Vlahi Bukovcu”, izložba je bila dobro primljena.
MERSAD BERBER na izložbi u moskovskom Muzeju moderne umjetnosti na Petrovki s kolekcionarima u ožujku ove godine
NACIONAL: Rođeni ste u Bosanskom Petrovcu, mjestu poznatom po tradiciji tkanja. Kako je ta sredina utjecala na vaše formiranje?
- Nakon velikog pokolja u Petrovcu u četrdesetima moji su roditelji kao izbjeglice stigli u Banju Luku. Odrastao sam u čistoj manufakturi: otac je u središtu grada imao prekrasan ženski frizerski salon i svirao je violinu, a majka je bila, uz poznatu Rasemu, jedna od najvećih tkalja Bosne. Radila je u tradiciji klečanog bosanskog ćilima, koji ima duboke anadolske korijene, a gotovo na kraju života je osnovala i školu za ćilime. Tako da je ona vjerojatno meni i mom bratu Omeru, također slikaru, ulila tu beskrajnu ljubav prema tom zanatu i koloritu. Čak je virtuozno otkala i neke moje reprodukcije.
NACIONAL: Tko je prvi uočio vaš talent?
- Nastavnici u osnovnoj školi vidjeli su moje crteže i karikature i poslali ih u listove Čičak i Oslobođenje. U gimnaziji je neki moj satirični članak proglašen trockističkim. Priveli su me na policiju i izbacili iz škole tako da sam četvrti razred morao polagati privatno. U Zagrebu sam položio prijamni ispit na Arhitektonskom fakultetu i neko sam vrijeme proveo u Studentskom listu crtajući s Nedjeljkom Dragićem karikature. Urednik je bio Stipe Šuvar, a radila je cijela generacija mladih književnika, od Zvonimira Majdaka do Alojza Majetića. Ipak sam otišao u Ljubljanu na tada čuvenu Akademiju likovnih umjetnosti i završio slikarstvo u klasi profesora Maksima Sedeja. Nakon što sam se vratio u Sarajevo radio sam na likovnoj akademiji sve do osamdesetih godina.
NACIONAL: Tko je najviše utjecao na vas?
- Banja Luka je u to vrijeme bio živ grad, moglo se doći do informacija o novim slikarima, koje su dolazile do nas preko američkih džepnih monografija Art Pocket Book. Svi smo bili impresionirani švicarskim ekspresionistom Paulom Kleeom. Još kao gimnazijalac bio sam potpuno fasciniran hrvatskom modernom i djelima slavne minhenske trojke – Račića, Kraljevića i Becića. Volim i Babića, Stančića, Jordana i Vaništu. Na ljubljanskoj akademiji to su bili moji profesori Jakec, Stupica, Debenjak. Bio sam fasciniran i Krležom s kojim sam se družio, slikarom Ismetom Mujezinovićem i Abdulahom Sidranom, autorom kapitalne zbirke o ratu “Sarajevski tabut”.
NACIONAL: I vaša supruga je umjetnica?
- Moja supruga Ada je dizajnerica, ali je samozatajna osoba i ne voli u javnosti govoriti o svom radu. Prije rata imala je izložbu u galeriji “Sebastian” u Dubrovniku, a sada se bavi visokom modom i radi za nekoliko velikih europskih butika, primjerice, Riccione u Beču. Kad sam radio velike grafike, neke od svojih ponajboljih listova posvetio sam Adi. Naši sinovi nisu nastavili tu tkalačku, umjetničku liniju, koju sam ja naslijedio od majke Sedike. Stariji sin Ensar završio je studij u Švicarskoj i bavi se ugostiteljstvom, te vodi moju administraciju, a mlađi Azer je diplomirao žurnalistiku u Zagrebu.
S IGOROM METELICINOM, moskovskim galeristom, i Zurabom Ceretelijem, znamenitim kiparom i predsjednikom Ruske akademije umjetnosti, u Moskvi
NACIONAL: Što se danas promijenilo u slici Sarajeva?
- Danas je u Sarajevu na intelektualnoj, književnoj i likovnoj sceni stasala posve drukčija generacija novog senzibiliteta. Onog mog Sarajeva više nema. Osjećam da pripadam generaciji koja je davno sišla sa scene. No ostala je nostalgija i puno emocija. Otkako sam otišao iz Sarajeva, teško se vraćam, premda ga volim. Optužbe u dijelu tiska da sam Tuđmanov čovjek i veliki Hrvat bile su prebolne tako da su ostale neke rane i neraščišćeni računi. Te optužbe nikad nisam demantirao misleći da je dovoljno da oni koji me poznaju znaju istinu.
NACIONAL: Zar nemate potrebu da danas raščistite račune?
- U grafici i crtežu uvijek pokušavam izraziti svoje sinteze, ali kroz alegoriju i metaforični govor. Ta mi je formula draža od drugih vrsta govora.
Akademik u Rusiji
NACIONAL: U proljeće ste postali počasni član Ruske akademije umjetnosti. Smatrate li to krunom svoje karijere?
- Da, izbor u počasno članstvo Ruske akademije umjetnosti i velika izložba u Muzeju moderne umjetnosti u Moskvi, priređena u ožujku, bili su kruna moje karijere. Rusko tržište nije mi nepoznato jer sam već prije rata nekoliko puta izlagao u Moskvi i St. Peterburgu. Zapravo, Rusija, Engleska i Španjolska su zemlje u kojima najviše izlažem. Sada mi Valerij Turčin, akademik i jedan od najeminentnijih likovnih stručnjaka Rusije, piše monografiju. Pripremam i monumentalnu retrospektivu u novom Caixa Forum Art Museumu u Barceloni, koji drži velika španjolska bankovna fondacija La Caixa. Izložba je organizirana zahvaljujući prijedlogu mog prijatelja i bivšeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha, čiju sam suprugu portretirao još u Sarajevu.
Mislim da će ta izložba 2009. biti vrhunac mog profesionalnog rada. Nakon toga slijedi izložba u Zagrebu na kojoj ću prikazati slijed mojih velikih tema, inspiriranih Bosnom, od sarajevskih kronika do mog najnovijeg ciklusa grafika “Arhiv”.
Biografija
Rođen 1940. u Bosanskom Petrovcu
1963. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani u klasi prof. Maksima Sedeja 1965. prva samostalna izložba i otada izlaže po cijelome svijetu 1968. oženio se Adaletom Muzurović, koju je upoznao na svojoj izložbi u Domu JNA u Zagrebu 1973. postaje docent na ALU u Sarajevu 1978. profesor na ALU; radi svoj znameniti ciklus ‘Kronike o Sarajevu’ 1984. galerija Tate otkupila njegov rad 1985. crtani film ‘Tempo Secondo’ 1992. seli se u Zagreb 2007. postao član Ruske akademije
|